Historijat

Prema dostupnim podacima, da tada je u Lukavcu radila samo jedna škola i to privatna Njemačka osnovna škola pri Fabrici sode Lukavac.

Školska zgrada, koju danas zovemo stara škola, se gradila 1911. godine, da bi već školske 1912/13. godine primila prve učenike. Te godine upisano je 104 đaka, većinom su to bila djeca imućnih roditelja koji su bili uposleni u Fabrici sode. Sredsta za izgradnju škole kao i prve udžbenike i školski pribor načelnik Ahmetaga Kovačević uspio je da dobije od Austro-ugarske vlasti.

Interesantno je napomenuti da se u toj prvoj generaciji nije upisala nijedna djevojčica, a razlog je bio patrijarhalnost porodica u to vrijeme. Tadašnje ocjene bile su brojčane i obrnute današnjim i da se izučavala vjeronauka.

Škola se u naredne četiri godine razvila u četverorazrednu sa dva učitelja koji su vodili kombinovana odjeljenja sa cjelodnevnom nastavom. Prvi učitelj bio je Ćamil Midžić koji je bio i upravitelj škole, a prva djevojčica koja se upisala u školu bila je Hasiba Nuhić.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata 1914/18. godine škola nije prestajala raditi. Bila je samo kratka pauza od tri mjeseca kada je škola bila pretvorena u stacionar za mađarske ranjenike.

Nakon rata škola je bila dobro organizovana i pohađalo ju je oko 100 učenika raspoređenih u četiri odjeljenja.

Važna činjenica je da se nastava izvodila na maternjem jeziku, a u školu su dolazila djeca iz Bokavića, Bistarca, Huskića, Zagorja, Šikulja, Dobošnice i Smoluće.

Novi učiteljski par bili su Ahmet Gluhić i Muhamed Hodžić. Sve do 1925. godine broj učenika se kretao do 120, a učitelji su se brzo smjenjivali dok u školu nije došao Abdulah Berbić koji se u Lukavcu zadržao dugi niz godina, kao i Munir Jahić koji se pominje do 1930. godine kada ga zamjenjuje Nafija Kamber, koja je bila prva učiteljica u našoj školi.

Odjeljenja su svake godine sve brojnija i brojnija i po pravilu prvi razred je uvijek bio najbrojniji, što znači da se širio interes za školovanje djece.

U školskoj 1933/34. godini učitelj Berbić void prvi i drugi razred sa 62 + 50 učenika, a učiteljica Kamber treći i četvrti razred sa 48 + 19 učenika.

Do Drugog svjetskog rata broj učenika je dostigao 176, bili su svrstani u četiri odjeljenja, a učitelji su Abdulah Berbić i Zagorka Stekić sve do 1941. godine.

U toku Drugog svjetskog rata škola je radila sa kraćim prekidima, a po okončanju rata za učitelje u školu dolazi bračni par Hiba i Mustafa Jahić. 1950. godine Mustafa umire, a Hibi se 1951/52. godine pridružuje Mirka Kurtović koja dolazi iz tada već osnovane Narodne osnovne škole u Huskićima. Već 1953. godine škola prerasta u petorazrednu školu.

b_250_150_16777215_00_images_70.jpgIz godine u godinu učenika je sve više. Škola postaje tijesna jer se škola u naselju Koksara ugasila 1955. godine. 1958. godine sve škole koje gravitiraju Turskom Lukavcu spojene su u jednu školu koja prvi put dobiva ime Osnovna škola “Lukavac Mjesto”.

Škola u Hrvatima izgrađena je 1959. godine pa je time problem učeničkog prostora za kratko prevaziđen. Interes za obrazovanjem djece i poslijeratni razvoj naglo su prevazišli mogućnosti škole, pa se počelo razmišljati o izgradnji nove školske zgrade u kojoj bi se ralizovala nastava pune osmogodišnje škole.

Podatak koji ilustruje ovu činjenicu govori da je školske 1961/62. godine ovu školu pohađalo 988 učenika svrstanih u 30 odjeljenja od prvog do četvrtog razreda, dok su stariji razredi i dalje pohađali nastavu u naselju Soda.

Godine 1963. pristupilo se izgradnji sadašnje zgrade koja je svešano počela sa radom 1. oktobra 1964. godine kao puna osmogodišnja škola i pod imenom Osnovna škola “Aleksa Dundić” Lukavac.

Prva proslava Dana škole održana je 1. juna 1965. godine kada su u ovu školu integrisani Huskići, Zagorje, Hrvati, Šikulje i Smoluća. Te godine školu je pohađalo 2035 učenika svrstanih u 55 odjeljenja.

Danas, kao i te davne 1965. godine, u školi se osjeća nedostatak prostora, tim prije jer se nastava odvija kabinetski i jer se uveo još jedan razred – deveti.

Godine koje su iza naše škole, bez obzira na teškoće koju su nas pratile, donijele su puno uspjeha. Rezultati koje su postigli naši uposlenici i učenici nisu adekvatno nagrađeni, pa stoga imamo puno pravo da ih stalno s ponosom ističemo.